Aktuelnosti

Pregleda: 1093

Rezultati literarnog konkursa Knjiga koju preporučujem...

6.5.2020.

Na osnovu raspisanog literarnog konkursa  Knjiga koju preporučujem… (radovi dostavljeni do 30. aprila 2020. godine)  Pedagoški zavod Tuzlanskog kantona objavljuje rezultate:

Nagrađeni radovi

osnovne škole:

  •  Kategorija od I – V razred

1.       Duraković Fatima Vb   JU OŠ Edhem Mulabdić Međiđa Donja

2.       Karić Larisa III1 JU OŠ Rapatnica Srebrenik

3.       Karić Amina III1 JU OŠ Rapatnica Srebrenik

 

  • Kategorija od VI – IX razred

1.       Ahmetović Alem VIII -  „Orlovi rano lete“ u spomenaru mog djetinjstva Prva osnovna škola Živinice

2.       Ćulah Armin IXa – „Lektira nad lektirama“ JU OŠ Edhem Mulabdić Međiđa D. Gradačac

3.       Imamović Amna IXc – „Knjiga koju vam želim preporučiti“ JU OŠ Kalesija Kalesija  

 

 

srednje škole:

  • Kategorija I-II razred
  1. Emina Mandžukić, I razred JU Mješovita srednja elektrotehnička  škola Tuzla 

  2. Lamija Redžepagić, I razred  Javna ustanova Gimnazija Ismet Mujezinović Tuzla 

  3. Selma Salihović, II razred Javna ustanova Mješovita srednja škola Živinice

 

  • Kategorija III-IV razred

  1. mjesto

·         Petar Lučić, IV razred JU Gimnazija Živinice

·         Selsebil Hasanbašić, IV-D Behram-begova medresa  Tuzla

  1. mjesto

·         Belma Ramić, IV razred JU Gimnazija Živinice  

  1. mjesto

·         Ajla Osmančević, III razred JU Mješovita srednja škola Kalesija

 

NAGRAĐENI RAD (rad koji preporučujemo da pročitate)

Mala povijest smrti i pisanja

Kažu u ovim turobnim vremenima ljudi će se vratiti knjizi. Onda ta ista vremena rasture planove i one s knjigama u rukama ostave da i dalje čitaju. Oni koji nisu nikada i neće. Mene ganja virtualni crv koji izjeda planove, hrani moju lijenost nepročitanim knjigama i pravi od pažnje gustu čorbu. Podvaljuje neke članke i priče pod ozbiljnu literaturu, daje pokvarenu duševnu hranu začinjenu gomilom nebitnih informacija. Boli me mozak od njega i svih knjiga koje sam morao pročitati, a nisam. Da ublaži bol sposobna je samo jedna tananu knjižicu koju pažljivo uzimam s police.

Mala povijest smrti i pisanja, napisao Nedžad Ibrahimović, poklon od razredne. Valja se usuditi pokloniti knjigu. Poezija. Otvaram je slijepo kao Svetu knjigu i čekam da me iznenadi. I poeziju i Svete knjige rijetki čitaju, mnogi govore o njima. Na sedamnaestoj strani gleda me pjesma More. Čitam More i dubinom ono mene čita. Iako zbirka nije oslikana golica me jarka plava boja i baš poput petogodišnjaka koji čita dječiju ilustriranu Bibliju ustajem od uzbuđenja. Hodam po stanu i šta bi dao da mi srce sad poput potpalubnog motora ritmično bubnja i da, dok šumi, voda ne mislim ni o čemu osim o dubini mora. Kako da čitam dalje kad ne mogu otići ni pedalj od hladne balkonske ograde. Tri strane kasnije čeka me pjesma Put.

 

Dok sam kući

Nemirni u krevetu sam fetus

 

Zatočenost i okovi doma nikad nisu bili jači. Okovi bude i uporno izazivaju one nikad do tada probuđene misli koje nas vode bilo gdje izvan pustog zatvora. Drmaju hrabrost i tjeraju nas da zabluđeni izmaštamo nove velike svjetove i po ko zna koji put pobjegnemo od stvarnosti. Gdje smo mi i ta hrabrost bili prije zatvora? Kaže pisac da dok istinski ne otputujemo, na onaj drugi svijet, o putovanjima mislit ćemo u kući, na putu rado bi bili doma. Bježimo od stvarnosti gdje god bili. Nije uzalud pjesma posvećena Crnjanskom. Možda je harmonija u lutanjima od doma do provincijskih hotela. Da bi našao More, moram proći Put.

 

Odmaram od knjige, uzimam mobitel i čitam neki članak. Mrze i osuđuju oboljele od virusa i po ko zna koji put na sceni je vječna stigmatizacija manjinaca. Vidim da od knjige ne smijem odmarati, prsti me vode do Razina patriotizma.

 

Nikada nismo bili dalje od ljudi, nego u ovoj

masi koja nas bestidno dodiruje i zbija

Svjetla i kamere televizijskog drona

kontroliraju razinu patriotizma dok se s terase

iznad vatre počinju razlijegati povici megalitnog

svećenika Ko ne skače, mrzi Bosnu, hej, hej, hej

 

Boli me misao da onaj koji ne skače u ritmu mase mrzi sve što masa pripisuje sebi. A mene mrzi objašnjavati da ljubav prema domovini mogu biti tufne na maminoj suknji, onaj potpalubni motor ili dječija Biblija i da ne želim dopustiti nekom megalitnom svećeniku da kontrolira i definiše moj patriotizam. Piše pisac i o Velikom stidu koji ga oblijeva. I mene je bezbroj puta. Skakao sam u ritmu mase, navijao i veo stida me oblijevao jer se i danas pitam hoće li neko i kako kontrolisati i iskoristiti moje emocije. Vratio sam se stranicu nazad i čitao pjesmu posvećenu Zuhdiji. S Glamuroznog filmskog festivala. I moj put kući često je vodio preko Konjuha i viđao sam mnogo kuštravih dječaka koji prodaju maline. Sad znam da im je ime Zuhdija.

Šutimo, a onda se par kilometara

dalje okrećemo i vraćamo

Šta to prodaješ? Kupine.

Kako se zoveš? Zuhdija.

Pošto su? 4 marke.

Pošto? 5 maraka.

Iz sitnog obraza Zuhdijinog

izvire suza manja od kapi kiše

i on je otire slobodnom šakom.

A nećete maline? Nećemo.

 

Šta nas tako rijetko tjera da se poslije neke oštre krivine okrenemo, vratimo nazad i uvidimo da postoji dječak koji život mjeri kanticom malina. Da se zaustavimo tu daleko od svih briga i ljudi i nađemo kanticu sreće. Vrlo je jeftina.

 

Šutimo šutimo šutimo i naša

srca rastu rastu rastu i ti

crni njegovi noktići grebu

grebu grebu odnekuda iznutra

na mjestu na kojem smo se okrenuli

stajemo i počinjemo da plačemo

i da se smijemo, i da plačemo, i da se

 

Treba smjelosti dopustiti nekim crnim noktićima da grebu odnekud iznutra. Ja smjelo zatvaram knjigu i ponovo je otvaram. Zašto pišemo (Danilu Kišu).

 

Sve je neizvjesno, izvjesna je samo smrt

Čemu književnost, poezija, čemu film,

 

Kada je izvjesna samo smrt, a uvijek je i kada virus hara svijetom ovakvo pitanje odzvanja jače. Akustično se odbija i traži odgovor. Odgovor je jednostavan. Kada se pomirimo sami sa sobom i drugima, s računima, svojim mislima, riječima, djelima i propustima.

tek kada podvučemo crtu i kada otvorena srca i

otvorene duše, u široko otvorenom svijetu,

postanemo otvoreni za ljubav

 

Treba da pišemo tek onda

kada oživimo

 

Učinite sebi uslugu, u ovim teškim danima, vraćajte se poeziji, napravite svoju malu povijest čitanja i pročitajte Malu povijest smrti i pisanja.

 

ime i prezime: Petar Lučić
škola: JU Gimnazija Živinice
razred: IVg4

 

 

 

 


Izvor: Azra Mujkanović, stručna savjetnica